Moja mi je majka uvijek pažljivo radila pletenice, tako čvrsto da je na vrhu tjemena uvijek bio jasno vidljiv puteljak. To je bilo lagano bolno, ja sam se tome opirala, ali nisam imala izbora. Kad sam krenula samostalno u život, ponekad bih osjetila laganu, daleku bol, nježnu ali duboku, koja je rasplitala snagu koju sam se pravila da imam. Dodirivanje bolnog puteljka na mojoj glavi dalo mi je viziju prošlosti i budućnosti, u kojoj se ogledala moja majka, ali i moj duboki strah za putovanje, rast i razvoj jedne žene. Ni ona ni ja nismo bile spremne na razdvajanje i razvoj – naprosto smo se pretvarale da hrabro kročimo u neizvjesnu budućnost. Gledajući u oči stvarnosti od koje se ne mogu sakriti, napokon sam progovorila svojim glasom.